Splitsko jutro Stvari razbacane po sobi, telefon pod krevetom, radio uključen, mrvice osušenog kruha na kuhinjskom podu zabijaju se u bose noge, prljavo posuđe u sudoperu, u bojleru voda se grije, preostali novac zgužvan u džepu farmerica, opušci u pepeljarama, loš zadah u ustima, potmuli bol u sljepoočnicama, nepovezani pokreti ruke traže davno ispijenu kavu, jutarnja svjetlost probija se kroz spuštene škure balkona – mora biti da sam se sinoć opet napio! Split, 15. srpnja 1988., u 9:15 Haiku s putovanja vlakom … Vlak juri večer pada – dvostruka brzina življenja. … Ne volim plin još manje gas – moj život je dim. 16. veljače 1989.

Bolnički prozor Bolnički prozori uvijek su isti. U kakvom god krevetu ležali Na kojem god odjelu boravili Na bilo kojem katu, okrenuti Prema bilo kojoj strani svijeta Pogled je uvijek jednak. Kroz bolnički prozor Iza stakla Vidi se vrh stabla I sa suprotne strane ulice Krov susjedne zgrade S komadićem neba. Pogled je to idealan Za bolesnike: U tom vidiku nalazi se Obilno obećanje bliskog i dalekog, Nema tu ničega Pretjeranog, srčanog, aktivnog Sve je u tom pogledu Stišano, ustrajno, trpno I nepromjenjivo Kao i samo vrijeme I smrt. 19. svibnja 1995.

Crveni svijet Čujem ih kako na svim radio i tv programima govore o crvenom svijetu i nedostaje mi – ali ne njiho nego moj – crveno dalmatinsko vino i crveno irsko pivo koje sam pio s talijanskim mornarima, crveni ruž na šalici za kavu iskrzanog zlatnog ruba, crveni ruž na filterima inozemnih cigareta interkontinentalnih faćkalica, crveni ruž ženskih usana utisnut na ogledalu moje kupaonice umjesto pozdrava, crvene gaćice kurve koje sam vidio pod stolom jednog starog danskog porno časopisa početkom sedamdesetih, crvene reklame Agrokomerca – nikad više tako svečanih i veselih prvomajskih povorki u Velikoj Kladuši, crveni kartoni sportašima čiji se dresovi crvene od protivničke krvi, crvene nijanse ribizli, malina i trešanja koje sa zadovoljstvom zobljem, crveno meso tunjevine, ah i crveno meso nježnih unutarnjih obraza koji se otvaraju zbog moje radoznalosti, jarko crveni lak na noktima koji primjećujem tek kada skinu svoje crne mrežaste čarape, crvene fleke soka od rajčica na mojoj bijeloj košulji kravatnog konformizma, prirodno crvene ženske dlake – i gore i dolje, crveno obojeni hidranti na newyorškim ulicama straha, crveno nebo u vatri sumraka na horizontu mora, crveni crepovi na stoljetnim krovovima starog Dubrovnika, crveni fenjeri u lukama međunožne osamljenosti dok sovjetska krma pravi društvo američkom pramcu, crvena zvijezda jadrana spašena od naftne smrti u bazenima akvarija, mali crveni pijetlić moje jutarnje razbuđenosti, crvenobijele etikete Smirnoff vodke, crvenobijele etikete Campbell’s juhe, crvenobijele etikete ujedinjenog Winston i Marlboro duhana, crvene knjižice i devizne dnevnice, crvena zastava internacionalnog radničkog bratstva i jedinstva napokon izložena u Muzeju ostvarenog boljeg sutra, crveni plastični krastavac u ruci crvenih Kmera kao jedini dostojan pozdrav ratnoj industriji, crveni karanfili na mojem radnom stolu dok ispisujem prvomajsku poruku svjesnosti: dovoljno ćemo se odmarati u smrti! Dubrovnik, 1. svibnja 1988.

Istina Osamljen čovjek samo je svoja sjena. 11. ožujka 2001.

Život Svakog dana imam osjećaj da gledam neki stari dobro mi poznati film. Nije to neki osobito zanimljiv film – ispočetka, dok je zaplet bio još nepoznat, činilo se da će se radnja odvijati u drugom smjeru ali što je kraj bliži kadrovi su sve besmisleniji povremeno čak slika je zamrznuta, isprekidana ili nema tona. I sada, napokon shvaćam – to uopće nije bio film – bio je to moj život. 20. lipnja 2014.

Međustanje Hrabro je biti pjena i pjevati o prostoru. Milijuni malih mjehura što se dodiruju i udvajaju pjevaju o unutra i van. Ta gibljivost opni koja nije ni unutra niti van, stalno mijenjajuće veličine, ta nestajanja i nastajanja, te oble obilnosti ogoljenosti kojima je ime istovremena pobjeda i poraz. Te bezbrojne bezbojne oči što jednako gledaju u i van što jedanko svjetlucaju na svjetlosti i u mraku... Poezija je jezik međustanja! otok Lokrum, 2. kolovoza 1998.

Sivo, sivije, crno U mladosti zanosio sam se stihom “doći će smrt i imat će tvoje oči” i doista vjerovao da će smrt imati ne samo tvoje oči nego i boju kose pa čak i boju očiju, a smrt, kakvu bi to drugu boju kose i očiju mogla imati nego crnu? Godine su prolazile, desetljeća i najzad sam shvatio: nije baš lijepo a ni osobito zanimljivo gledati smrti u oči jer ona će doći ali, sada znam, neće imati tvoje oči prije će biti pogled neke zle starice koja dane provodi za prozorom a noću se moli Bogu da je ne uzme prije vremena, ili nekog starca, samca koji preko dana širom otvorenih usta kunja na klupi u parku a noću stenje i kašlje suznih očiju – jer, doći će smrt i imat će oči smrti. 24. ožujka 2015.

Sirovo meso Sirovo meso vlada svijetom. Sirovo meso obara cijenu sirovog mesa na svjetskom tržištu. Sirovo meso higijenski spakirano u lake plastične tanjure i prozirne folije. Sirovo meso hoda ulicama u najlonkama i širi miris parfema. Sirovo meso jeftino kupuje sirovo meso – Tako se sirovo meso osjeća svoj na svome. Sirovo meso zahtijeva pravedno suđenje sirovom mesu u Haagu. Sirovo meso u Hrvatskoj ne prestaje hvaliti hrvatsku katoličku kulturu. Sirovo meso u Srbiji ne prestaje veličati srpsko pravoslavno junaštvo. Surovo sirovo meso otelo je stotine tona zlata nedužnom sirovom mesu i poslalo ga u koncentracijske logore i peći za spaljivanje. Još gore, surovo sirovo meso predalo je stotine tona otetog i opljačkanog zlata na brižno čuvanje bezdušnom sirovom mesu u Vatikanu. Bezdušno sirovo meso drži propovijedi govoreći da je sva nada na drugom svijetu – Zato je sirovom mesu na ovom svijetu sve dozvoljeno jer svaki grijeh sirovog mesa može se iskupiti novcem koje je stvorilo sirovo meso. Sirovo meso u hlačama kupuje sirovo meso u suknjama – Sirovo meso tako postaje sirovina! Sirovo meso napisalo je ovu pjesmu o sirovom mesu posramljeno priznajući vladavinu boga Sirovog mesa. 4. kolovoza 1997.

Koliko? Koliko Prvih majeva, Drugih svjetskih ratova, Treći Reichova do Apokalipse Budućnosti, Koliko atomskih gljiva da bi se napravila salata od ljudskih tijela, Koliko milijuna intelektualnih i revolucionarnih kostura izmiješanih s fosilima sibirskih mamuta, Koliko Alahovih suza da bi se potopio Zid Plača i Crveno more doista zacrvenilo od srama, Koliko prvih liga, drugih poluvremena, trećih dimenzija, četvrtih gemova, petih paragrafa između amaterizma i profesionalizma, Koliko minuta do dvanaest, Koliko bespravno sazidanih vikendica u magli samoupravnog anarhizma, Koliko zaraženih injekcija nacionalnog bjesnila prije Trijumfa bratstva i jedinstva, Koliko zahrđalih robota pred zatvorenim šalterima birokracije, Koliko posječenih prašuma do posljednje stranice Administracije, Koliko tona heroina do Nirvane u Nekropolisima, Koliko poruka neznanih pjesnika po klozetima kavana, “Koliko?” pita trbuholiki pedesetogodišnjak nadražen mesnim sladostrašćem u iznajmljenom krevetu seksa, Koliko prokletih i neželjenih kopilana u Popravnim domovima Ljubavi, Koliko plastičnih vibratora ovlaženih međunožnom tugom osamljenosti, Koliko zapamćenih i zaboravljenih telefonskih brojeva, Koliko još plavih i crnih dugih djevojačkih vlasi u mojoj sobi ispunjenoj poezijom, Koliko tuđih imena u mojem srcu zauvijek? petak 13. & 14. siječnja – 10. veljače 1984.

Song Within a Song down down down to the ground all around bound to the ground all around where there's no sound all around under the ground. 24. november 2009.

Molitva vragu za Predraga Lucića Vraže sačuvaj me bezdušnosti žene koja više ne voli Vraže poštedi me bespoštednosti žene koja se želi svetiti Vraže spasi me zaljubljenosti u Ljepotu, odagnaj Amorove strelice od mog srca, jabukom potkupi neku drugu potkupljivu dušu (jer duša je ženskog roda i često nas vodi do otvorena groba) Vraže kad iz usta nedjeljom dotjeranih vjernika začujem optužbe na tvoj račun znam da se to spremaju počiniti još jedno zlo zatvaranja očiju pred Stvarnošću Vraže umorio sam se od neuslišenih molitvi Njemu dobrom i pravednom i napokon shvaćam: zbog Njega ne zbog tebe postoje uzaludnost i izgubljenost Vraže kad čitam o tvojoj prisutnosti, nečastivom, inkviziciji, mučenjima heretika, lomačama, spaljivanjima vještica pa čak i crnih mačaka, uvjeren sam da su ta zlodjela počinili religiozni strvinari i ovlašteni crkevni mesari Vraže tko je izmislio duhove slijepu vjeru oprost grijeha bezgrešni život na Onom svijetu čak i nebeski narod? Vraže ne vjerujem da su to tvoja zavodljiva djela jer ti nikada nisi tvrdio da je zemlja ravna ploča jer ti nikada nisi govorio da je vanbračno dijete grijeh jer ti nikada nisi tražio da išta bude sveto ili nebesko Vraže kad u novinama ili na TV vijestima javljaju kako je netko podmetnuo pakleni stroj koji je razorio kuće, ubio ljude smrskao lutke i druge igračke i uništio dječje snove, znam da to nema veze s tobom i da ti nisi umiješan jer pakleni stroj je tek djelo ljudi protiv ljudi Vraže svakodnevno se pitam zašto si uništio prašume Amazonije prosuo kisele kiše istrijebio risove i sredozemne medvjedice probušio rupe u ozonskom omotaču stvorio efekte staklenika i sada nam je vruće jako vruće jer, koliko znam, tebi nije stalo do profita već do ljudskih duša Vraže sažaljevam te! jer vidim mnogo veću moć u dolarskom kazanu crvenog Coca-Cola Marlboro Winston McDonald’s melting pota od tvog običnog starog crnog kazana u kojem ključaju katran i smola Vraže ipak si ti jedan tužni samotnjak skitnica nalik Charlie Chaplinu jer ti nikada nisi mario za čistu rasu i arijevsku krv ti nikada nisi nosio male crne brčiće uvis dizao desnu ruku na pozdrav i krajnje rješenje nalazio u konc. logorima plinskim komorama i pećima za spaljivanje, ti nikada nisi nosio šinjel i krupne brkove niti si prognao 20.000.000 u led Sibira, štoviše, uvjeren sam, da si mogao, ti bi im bio podario malo tvoje paklene topline da se ugriju kad ih od bezumlja čistki i izdaje nije uspjela spasiti čak ni vjera u druga Kobu – ali, čekaj malo, ovdje se radi o stvarnim živim đavlima, sotonama i vragovima i ti si za gore spomenute običan naivac, razmažena filmska zvijezda Vraže kad viknem IDI DOVRAGA! čuješ li me ti uopće i ljutiš li se, ili je to kompliment za tebe? Vraže zbilja ne znam zašto su te ljudi odjenuli u crveno jer ti nikada nisi bio vatrogasac, i zašto su ti samo nabili te crvene rogove kao da ti poput macho bika juriš na svaku crvenu suknju koju ugledaš ili će prije biti da su te u crveno odjenula braća iz Vatikana zbog njihova dvotisućljetnog straha od crvenih Vraže za mene ti si jedan običan dimnjačar koji živi u dimnjaku – zato su sve tvoje mačke posve crne Vraže za mene ti si dežurni krivac ljudskoj gluposti i neznanju Vraže kad ugledam crnu mačku kako prelazi ulicu – znam, to je tvoj pozdrav! Halloween, 31. listopada 1998. (u vlaku od Trsta do Venecije)

Primjedba Čudnovato, na vozilima za pogrebne usluge još nijednom nisam ugledao natpis: “Prijevoz za vlastite potrebe.” 5. srpnja 2014.