Crveni svijet

Čujem ih kako na svim radio i tv programima govore o crvenom svijetu
i nedostaje mi – ali ne njiho nego moj –
crveno dalmatinsko vino i crveno irsko pivo koje sam pio s talijanskim mornarima,
crveni ruž na šalici za kavu iskrzanog zlatnog ruba,
crveni ruž na filterima inozemnih cigareta interkontinentalnih faćkalica,
crveni ruž ženskih usana utisnut na ogledalu moje kupaonice umjesto pozdrava,
crvene gaćice kurve koje sam vidio pod stolom jednog starog danskog porno
časopisa početkom sedamdesetih,
crvene reklame Agrokomerca – nikad više tako svečanih i veselih prvomajskih
povorki u Velikoj Kladuši,
crveni kartoni sportašima čiji se dresovi crvene od protivničke krvi,
crvene nijanse ribizli, malina i trešanja koje sa zadovoljstvom zobljem,
crveno meso tunjevine, ah i
crveno meso nježnih unutarnjih obraza koji se otvaraju zbog moje radoznalosti,
jarko
crveni lak na noktima koji primjećujem tek kada skinu svoje crne mrežaste čarape,
crvene fleke soka od rajčica na mojoj bijeloj košulji kravatnog konformizma,
prirodno
crvene ženske dlake – i gore i dolje,
crveno obojeni hidranti na newyorškim ulicama straha,
crveno nebo u vatri sumraka na horizontu mora,
crveni crepovi na stoljetnim krovovima starog Dubrovnika,
crveni fenjeri u lukama međunožne osamljenosti dok sovjetska krma pravi društvo
američkom pramcu,
crvena zvijezda jadrana spašena od naftne smrti u bazenima akvarija, mali
crveni pijetlić moje jutarnje razbuđenosti,
crvenobijele etikete Smirnoff vodke, crvenobijele etikete Campbell’s juhe, crvenobijele etikete ujedinjenog Winston i Marlboro duhana,
crvene knjižice i devizne dnevnice,
crvena zastava internacionalnog radničkog bratstva i jedinstva napokon izložena u
Muzeju ostvarenog boljeg sutra,
crveni plastični krastavac u ruci crvenih Kmera kao jedini dostojan pozdrav ratnoj
industriji,
crveni karanfili na mojem radnom stolu dok ispisujem prvomajsku poruku
svjesnosti:
dovoljno ćemo se odmarati u smrti!

Dubrovnik, 1. svibnja 1988.